Pre 25 godina započeli su najveći i najdugotrajniji protesti u savremenoj istoriji Srbije, predvođeni studentima Beogradskog univerziteta.
Povod za proteste bilo je falsifikovanje izbornih rezultata od strane režima Slobodana Miloševića, što je izazvalo masovne demonstracije širom zemlje.
Pre četvrt veka započele su najveće i najdugotrajnije demonstracije u dotadašnjoj istoriji Srbije. Tokom četiri meseca protesta Beogradski univerzitet postao je mesto rekordnog evropskog bunta studenata u 20. veku.
Svake subote u 12 sati kolumne Čedomira Antića na Blic.rs.
Srbija nije propustila 1989. godinu. U istorijskom smislu ona za srpski narod i nije postojala: tada su se sovijetskog jarma oslobađali oni koji su 1945. godine okupirani. Srbija je tokom Drugog svetskog rata bila listom antifašistička. Crvenu armiju su čak i mnogi njeni ideološki neprijatelji među Srbima videli kao saveznika. Četiri decenije kasnije srpski narod je doživeo da u velikoj državnoj, ekonomskoj i identitetskoj krizi, dobije podmlađeni komunistički režim samo dve godine pre nego što su, na prostoru od Berlina do Vladivostoka, komunisti zauvek pali, a zatresli se u Pekingu, Havani i Mozambiku. Satrti u svetskim ratovima, genocidu i revoluciji, potkupljeni socijalizmom “sa ljudskim licem“, obespamećeni levičarskim fantazmama, izgubljeni u megalomaniji jugoslovenske fatamorgane, Srbi su postali narod lišen opozicije, sa vlašću koja je zatrpala masovne grobnice svoje braće, a svetitelje i mučenike zamenila za fiće i dvosobne stanove. Sučena sa velikim silama, koje njene autoritarne samodršce mrze zbog nje, nacija je u ratove i sankcije bez premca, ušla – bez svoje volje, zbog obespravljene braće, države koja joj je iako odavno mrtva bila brutalno oteta – uglavnom gurnuta i posrčući.
Čudna je to bila godina. Bio je to trogodišnji predah u ratovanju. Prošlo je tri godine od jedne od najvećih inflacije u istoriji – prve koja je stvarana u imaginarnom svetu žiralnog kursa, dakle i bez štampanja novca. Država za koju je u veku na izmaku palo beznalo dva miliona ljudi nestala je. Srbija je oglašena za krivu i pretvorena u pariju – “izopštena i prokleta”, kako je poetski rekao otac saveremene Hrvatske Franjo Tuđman. Gorki ishod rata za Krajinu i Srpsku “spustio“ je malo patriote, ledena mržnja zapаdnih javnosti prema svemu što je srpsko ohladila je još uvek malobrojne ali uticajne drugosrbijance. Opozicija se jedva i tek delimično ujedinila, a pitanje sporovđenja jedne reformske politike prepušteno je postupnosti lokalne samouprave. Izgled preuzimanja četrdeset opština sa njihovim velikim resursima i televizijama (koje u to vreme interenta u povoju, znače razbijanje monopola na medije na prostoru u kome živi 70% građana Srbije) značio je politički jako mnogo. O kontroli biračkih spiskova da i ne govorimo.
Portparol SPS-a Ivica Dačić prvo je bio čestitao opozicionarima taj mali izuzetak u opštoj socijalističkoj pobedi. Narod je umesto “goluba u ruci izabrao vrapca na grani” – uprkos ocijalsitičkim plakatima – a “sada će se opozicija baviti beznadnim komunalnim problemima pa ćemo videti”. Dva dana kasnije Milošević je promenio stav partije. Danas često uzdizan kao nekakav patriota i državnik, odlučio je da falsifikuje izbore. Falsifikovanje izbora bilo je neprikriveno, brutalno i uvredljivo za zdrav razum. Članovi izbornih komisija, koji su tri dana ranije potpisali izborne zapisnike, sada su se na njih žalili, a sudovi su žalbe ekspresno uvažavali.
Opozicija je tada svuda izgubila ili se išlo na “treći krug” izbora. Počele su narodne demonstracije u Beogradu i širom Srbije. Tokom naredna tri meseca Zoran Đinđić je postao govornik, a Vuk Drašković prestao da bude monarh ulica i trgova.
Na univerzitetu je bilo još gore nego u opoziciji. Ne samo da prvih sedmica nije bilo vođstva protesta, već su svi bili iznenađeni. Grupa studenata demokrata začudila se koliko se studenata toga petka 22. novembra 1996. okupilo na Platou ispred Filozofskog fakulteta. Garibaldinski nacionalisti sa Filološkog fakulteta, neki od njih će kasnije postati dverjani (mada će makar jedan završiti u srbofobnom “Betonu”;Danasa/Radio Beograda) bili su iznenađeni zato što se sa susednih fakulteta studenti odazivaju kada im u horu doviknu “Izlazie napolje!” U sva ranija vremena vlast bi podigla na noge studentski grad a u njemu mnoštvo raznih studenata zaposlenih, angažovanih i tajnih – pa samo pre šest godina je država još uvek bila Titova. No iako su već zauzeli mnoštvo mesta u neorganizovanom protest, ova je revolucija voljom mrzovoljnog, samouverenog i dekadentnog Miloševića ostavljena sama sebi. Uskoro su ovi njegovi specijalci posmenjivani, a ušlo se u fazu jedinstva, odlučnosti i sasvim privremeno neviđene mudrosti. I uopšte, iz današnje perspektive: agresije NATO-a, poniženja, obespravljivanja, pljačke i prtisaka koje su Srbima nametnuli SAD i EU u narednim decenijama, Miloševića mi je sve teže da nazovem tiraninom a sve više mislim o njemu kao nesrećnom čoveku koji je pomislio da se može vladati na stari način. Naše vreme je ipak takvo da ispravno voditi srpsku državu podrazumeva da se postane mučenik. On je taj venac na posletku poneo, bez obzira na sve, možda i zato što mi je nametnut.
Veliki studentski protest trajao je bezmalo četiri meseca, od 22. novembra 1996. do 19. marta 1997. godine. Milošević je posle sedmica ignorisanja odlučio da pritisne univerzitet snagom države i policije. Na drugoj strani od svojih zapadnih saveznika zatražio je da arbitritraju. Felipe Gonzales, bivši španski premijer, došao je na čelu komisije koja je posle mesec dana presudila da izbore treba priznati. Ipak, vlast je dobila na vremenu, podelio je opoziciju, a uskoro i dobio spasonosnu privatizaciju Telefonije. Beogradski studenti nisu želeli da se vide sa Miloševićem ukoliko ne dozvoli da susret prenose i drugi mediji osim RTS-a. Bila je to ispravna odluka. Posle Gonzalesovog izveštaja režim je poslao policiju na narod. Demonstranti su napadani i tučeni. Blokirajući ulice policija je morala da dozvoljava prelazak na semaforima pa su na zebri kod hotela “Moskva“ građani u masi igrali dok traje zeleno svetlo. Sutradan su ih policajci pretukli, a među njima i devojčicu staru dvanaest godina. Svi su očekivali vanredno stanje i diktaturu, ali Milošević je želeo da sve završi jednim velikim maršem svojih pristalica, kada bi poput Degola pokazao da je iza njega država i deset puta više građana. Uspeo je, međutim, da 24. decembra 1996. okupi pedesetak hiljada, uglavnom dovezenih poklonika, koji su se suočili sa morem od bar tristotine hiljada Begrađana. Protesti su trajali još mesec dana. Za Novu godinu policija je morala da silom spreči Glavni odbor studentskog protesta da zaseda pred Miloševićevom vilom.
Drugi vrhunac ovaj postmoderni građanski rat dosegao je krajem januara 1997. godine. Sudovi su polako bili počeli da priznaju izbore, svuda osim u Beogradu. Opizicija je već stala da se iznova svađa i deli. Savet univerziteta je prihvatio zaheteve studenta, ali ih je za političku tačku uputio na vladu, dok je dao podršku rektoru i studentu protektoru. Policija je potom opkolila najznačjnije fakultete i nije dozvoljavala studentskim kolonama da marširaju gradom. Tokom jedne noći kordon je zaustavio studente u beogradskoj Kolarčevoj ulici. Kada su negde oko 1 ujutro pripadnici specijalne policije već dobili instrukcije da napadnu, među studentima se pojavio mitropolit Amfilohije, pa se policija povukla. Nekoliko dana kasnije, 20. januara, kordon u Kolarčevoj je bio miroljubiviji, ali je ostao tu sedam dana i osam noći. 176 sati na minisu. Veliki kordon postao je zavetno mesto srpske demokratije. Pred redom policajaca sa štitovima smenjivali su se umetnici, književnici, sudije, veterani, stari disidenti, posetioci iz sveta… A onda su se najznačajniji arhijereji SPC – na grčkom, da ih ne bi razumeli doušnici – dogovorili da ujutro na Sv. Savu, Kolarčevom ulicom prođe litija na čelu sa patrijarhom. Kordon se sklonio u četiri ujutro. Nekoliko sati kasnije ulicom je prošao patrijarh uz njega vladike, sa njima studenti, narod, među njima nosioci ordena Sv. Save – režimski gradonačelnik, i glavar najbogatije porodice u zemlji. Ako je bratoubistvo od 7. jula 1941. bilo početak revolucije u Srbiji, ovaj je događaj bio konačan trijumf kontrarevolucije – stotinu hiljada ljudi je stupajući u tišini reklo da su Srbi jedna i nedeljiva nacija, a da je njihova država demokratska.
Pet dana kasnije režimska policija napala je demonstrante na Brankovom mostu. Progonitelji su pretukli nekoliko studenata i provalili na Filozofski fakultet. Sutradan je Milošević izdao “Leks specijalis” i priznao izborne rezultate. Sa tornja Starog dvora planinari su skinuli petrokaku. Mesec dana kasnije, posle ogorčene borbe, sa protestom koji se gasio, režim je naložio rektoru da podnese ostavku. Protest je slabio, ali su se na ulicama sve malobrojniji studenti radikalizovali: za povratak na nastavu glasalo je 19 a protiv 18 fakulteta. Ipak, „Mi smo samo pobedili!“, rekao je tada okupljenima studnet, koji je možda i najviše tražio radikalizaiciju.
Pre trideset godina bila je moderna demokratija. Nije bilo tajnih društava, totalitarizma ni nasilja ugroženih. Univerzitet se borio za opšte principe, student su samo kao privatna lica mogli da uđu u politiku. Nisu se proslavili, ali to je bila njihova lična stvar. Od tog vremena prošle su dve tehnološke revolucije, osećanja su snažnija, novi tehnološki totalitarizam u povoju. U Srbiji bez KiM je 1974. rođeno za 30% dece više nego 2002. godine. 2025. broj novorođenih manji je nego pre pola veka za čak 46,1%. Ne živimo vreme obnove, nego sunovrata. Zapadne sile, koje su nekada bile uzor, danas propadaju i u očaju teže samouništenju. Jake su, kao i uvek u propasti, samo na perifierijama. Kod nas dakle. Danas u politici nema onih koji pamte Drugi svetski rat, 1996. su ključno uticali. Svako osećanje danas može da se spinuje, stvorena je čitava teorija o nasilju bez „fizike“ i blokadama. Od nekada poslednje u Evropi, Srbija bi na novom putu politike bez programa i principa mogla postati prva, baš kao što je Gruzija od države koja se najduže odupirala da uđe u Sovjetski Savez, u jednom času postala poslednji bastion staljnizma. Ako klasno prevaziđe nacionalno, a simboli i osećanja nadjačaju ideologiju i nacionalni interes, sve je moguće. No, možda je to jedini i konačni dokaz da smo „Evropa” (ili što bi neobavešteni rekli „Svet“), pa makar nam se podmevali susedi.
Krug je zatvoren.
BONUS VIDEO
Autorska prava Blic / Tekst / Slika / Video /
