Otvaranje tajnih dosijea u Srbiji je i dalje nerešeno pitanje, za razliku od brojnih evropskih zemalja koje su već otvorile arhive komunističkog perioda
Stručnjaci smatraju da bi otvaranje dosijea moglo osvetliti prošle političke progone, ali upozoravaju na moguće zloupotrebe i zaštitu identiteta umešanih osoba
Ko je prisluškivao građane, ko je dostavljao informacije tajnim službama, a ko je izdavao naređenja za političke progone? Odgovori na neka od ovih pitanja možda se i danas nalaze u arhivama službi bezbednosti, daleko od očiju javnosti.
Dok su brojne evropske zemlje, poput Mađarske, otvorile deo dokumentacije iz vremena komunističkih režima, u Srbiji se o tome decenijama govori, ali bez potpunog otvaranja dosijea. Stručnjaci upozoravaju da bi takva odluka mogla da rasvetli pojedine događaje iz prošlosti, ali i da otvori pitanje političkih zloupotreba, verodostojnosti dokumenata i zaštite ljudi čija se imena u njima nalaze.
Da li bi građani konačno mogli da saznaju ko ih je pratio, ko je o njima pisao izveštaje i zbog čega su bili pod nadzorom? Ili bi otvaranje arhiva, bez jasnih pravila, donelo nove podele i neproverene optužbe?
O tome su u emisiji “Blic uživo” govorili profesor bezbednosnih nauka Miroslav Bjegović, stručnjak za odbranu i bezbednost Ivan Miletić i istoričar Srđan Cvetković.
Dok Miletić i Cvetković smatraju da je otvaranje dosijea neophodno, uz jasno definisan zakonski okvir, Bjegović upozorava da je reč o izuzetno osetljivom pitanju koje može imati posledice i po porodice ljudi čija se imena nalaze u dokumentima.
“Možete da saznate da vas je supruga špijunirala”
Jedno od pitanja koje najviše intrigira javnost jeste šta se zapravo nalazi u tajnim dosijeima.
Prema rečima profesora Miroslava Bjegovića, dokumentacija službi bezbednosti mogla bi da otkrije ne samo ko je bio pod nadzorom već i ko je dostavljao informacije, pod kojim okolnostima i iz kojih razloga.
On objašnjava da je saradnička mreža nekada bila veoma široka, a da su među ljudima koji su dostavljali informacije mogli biti i članovi porodice, prijatelji ili kolege.
– Verujem da bi otvaranje tih dokumenata donelo određenu satisfakciju ljudima čiji su članovi porodice stradali zbog političkog progona. Međutim, moramo da razumemo da sve tajne službe, pa i danas, imaju svoje doušnike i saradnike, da se bave prisluškivanjem, praćenjem i tajnim nadzorom. Otvaranje dosijea ne znači da će takve aktivnosti prestati. S druge strane, to može da bude veoma bolno za pojedine porodice, jer bi ljudi mogli da saznaju da ih je špijunirala supruga, sestra, deda, kolega sa posla ili neko njima blizak. Saradnička mreža bila je veoma široka, a razlozi za saradnju različiti. Neki su to radili dobrovoljno, neki zbog novca, a neki iz patriotskih uverenja, verujući da čine nešto dobro – objasnio je Bjegović.
Foto: Blic TV / screenshot
Šta bi građani zaista mogli da pročitaju u svom dosijeu?
Ipak, otvaranje arhiva ne znači nužno da bi svaki građanin dobio potpuni uvid u sve informacije koje su o njemu prikupljane. Ivan Miletić objašnjava da je neophodno razlikovati dokumentaciju koja je arhivirana od one koja se odnosi na aktivne predmete, kao i da deo podataka uopšte nije sačuvan.
Prema njegovim rečima, u dosijeima se mogu nalaziti fotografije, izveštaji i podaci o praćenju ili prisluškivanju, ali to ne znači da će biti otkrivena puna imena ljudi koji su dostavljali informacije.
– Uvek navodim primer Dobrice Ćosića, o kojem su izveštaje pisali čak i ljudi iz njegovog bliskog okruženja, a neki su bili toliko nespretni da se moglo zaključiti ko je dostavljao informacije. Međutim, u samim dosijeima uglavnom se ne nalaze puna imena saradnika, već njihovi nadimci, jer se podaci o saradničkoj mreži čuvaju odvojeno. Zato je važno zakonom jasno definisati šta može biti dostupno javnosti, a šta ne. U dosijeima se mogu pronaći fotografije i podaci o prisluškivanju, ali sve zavisi od toga da li je predmet aktivan ili arhiviran. Aktivnim predmetima građani ne mogu da pristupe, dok se kod arhiviranih čuva samo deo dokumentacije. Veliki deo prikupljenih podataka se uništava, a zadržavaju se osnovne informacije koje mogu biti korisne ukoliko se slučaj ponovo otvori – objasnio je Miletić.
Foto: Blic TV / screenshot
Zašto dosijei u Srbiji nikada nisu potpuno otvoreni?
Pitanje otvaranja tajnih dosijea godinama je prisutno u političkom životu Srbije, ali konkretni rezultati izostaju. Miletić smatra da jedan od razloga treba tražiti u mogućim vezama pojedinih političkih aktera sa nekadašnjim službama bezbednosti.
On tvrdi da su pojedini ljudi koji su kasnije postali deo političkog života imali veze sa različitim bezbednosnim strukturama, a iznosi i tvrdnje da su službe učestvovale u stvaranju određenih političkih organizacija.
– Dobar deo ljudi na političkoj sceni bio je povezan sa službama bezbednosti, a neki su, prema mojim saznanjima, imali i zadatak da formiraju određene političke organizacije. Treba imati u vidu da su tadašnje republičke službe međusobno sarađivale i razmenjivale podatke, pa su informacije o pojedinim političarima mogle da postoje u više arhiva. Mnogi su bili povezani i sa Saveznom službom, koja je, makar u tehničkom obliku, nastavila da postoji sve do raspada Državne zajednice Srbije i Crne Gore. To je nešto što malo ljudi zna – objasnio je Miletić.
Istoričar Srđan Cvetković: “Ova mera je zakasnila”
Istoričar Srđan Cvetković smatra da je Srbija odavno trebalo da otvori arhive službi bezbednosti i omogući pristup dokumentaciji iz perioda političkih progona. Prema njegovim rečima, države koje su se suočavale sa autoritarnim nasleđem sprovodile su više mera kako bi izgradile demokratske institucije.
Među njima su otvaranje arhiva, lustracija, rehabilitacija i restitucija. Lustracija podrazumeva postupak utvrđivanja odgovornosti za određene zloupotrebe javnih funkcija, rehabilitacija se odnosi na pravno otklanjanje posledica pojedinih ranijih osuda i progona, dok restitucija podrazumeva vraćanje oduzete imovine ili odgovarajuće obeštećenje.
– Ne samo da sam za otvaranje dosijea, već smatram da je to mera koja je odavno zakasnela u našem društvu. Većina zemalja koje su imale autoritarno nasleđe sprovodila je četiri ključne mere kako bi se suočila sa prošlošću i izgradila demokratske institucije. Prva je otvaranje arhiva Državne bezbednosti i ličnih dosijea, što su pojedine zemlje učinile i javnim objavljivanjem dokumenata. Druga je lustracija, odnosno utvrđivanje odgovornosti onih koji su učestvovali u nezakonitim radnjama i kršenju ljudskih prava. Kod nas je bilo na desetine hiljada ubijenih i stotine hiljada ljudi koji su prošli kroz zatvore i logore. Treća mera je rehabilitacija, koja je u Srbiji sprovedena samo delimično, dok je četvrta restitucija, koja, po mom mišljenju, još nije u potpunosti završena. Sve četiri mere u našem društvu nikada nisu sprovedene na pravi i potpun način – objasnio je Cvetković.
Foto: Blic TV / screenshot
“Službe su menjale imena, ali ne i suštinu”
Cvetković smatra da se problem ne završava otvaranjem dokumenata, već da je potrebno promeniti način na koji funkcionišu institucije. On upozorava da su se službe bezbednosti tokom decenija reorganizovale i menjale nazive, ali da je, prema njegovoj oceni, politički uticaj na njihov rad ostao jedan od ključnih problema.
– Suština je u tome da moramo da stvorimo službe i institucije koje neće zloupotrebljavati svoju moć za prisluškivanje i praćenje građana, već će ih zaista štititi. Kod nas su službe decenijama menjale imena, ali ne i suštinu. Od 1944. godine imali smo Odeljenje za zaštitu naroda, Upravu državne bezbednosti, Službu državne bezbednosti, Resor državne bezbednosti i na kraju BIA. Ono što je, prema mom mišljenju, ostalo nepromenjeno jeste politička zloupotreba tih službi. Zato smatram da je reforma odavno zakasnela i da je treba sprovesti što pre. Neophodno je formirati stručnu komisiju sastavljenu od istoričara, pravnika, pripadnika službi i stručnjaka za bezbednost, koja bi razmotrila postojeće modele i predložila rešenje. Cilj je da konačno dobijemo instituciju kojoj će građani verovati, koja će se baviti njihovom bezbednošću i biti zaštićena od političkih uticaja – objasnio je Cvetković.
Mogu li tajni dosijei da služe za ucene?
Jedno od najvažnijih pitanja odnosilo se na mogućnost da se dokumentacija službi bezbednosti koristi za političke obračune i ucene. Ivan Miletić smatra da takva opasnost postoji kada nema dovoljno jasnih pravila o pristupu podacima i odgovornosti za njihovu zloupotrebu.
Prema njegovim rečima, problem nastaje kada dokumentacija može da dospe do neovlašćenih osoba, bez odgovarajuće kontrole i sankcija.
– Naravno da postoji mogućnost da se tajni dosijei koriste za političke ucene i obračune. Kada nema odgovarajuće kontrole nad podacima, a u službama rade politički postavljeni ljudi, informacije mogu lako da procure, budu prodate ili iskorišćene za ucene. Zato je neophodno da zakon jasno definiše ko sme da pristupa tim podacima i kakve su kazne za njihovu zloupotrebu. Ako neko može da uzima poverljiva državna dokumenta, dostavlja ih novinarima ili stranim službama i koristi za pretnje, a da za to ne snosi posledice, onda imamo ozbiljan problem. Svako ko ima moć može da je zloupotrebi ukoliko ne postoje jasna pravila i odgovarajuće sankcije – objasnio je Miletić.
Da li bi otvaranje dosijea moglo da rasvetli nerazjašnjena ubistva?
Sagovornici su otvorili i pitanje da li bi pristup dokumentaciji službi bezbednosti mogao da pomogne u rasvetljavanju pojedinih političkih ubistava i drugih događaja iz prošlosti. Miroslav Bjegović smatra da bi otvaranje određenih dokumenata moglo da bude korisno, ali upozorava da se ne može svaki nerešeni slučaj automatski povezivati sa radom službi.
On ističe da je potrebno razlikovati političke progone od obračuna kriminalnih grupa, kao i da službe bezbednosti imaju zadatak da prate pretnje po nacionalnu bezbednost.
– Otvaranje dosijea moglo bi da pomogne u rasvetljavanju pojedinih nerazjašnjenih ubistava, što je posebno važno porodicama stradalih koje žele da saznaju pod kojim okolnostima su njihovi najbliži izgubili život. Međutim, treba biti oprezan, jer bi se moglo steći pogrešno uverenje da je služba bezbednosti bila umešana u svaki takav slučaj. Mnoga ubistva zapravo su posledica obračuna kriminalnih grupa. Posebno je težak položaj advokata koji zastupaju osobe optužene za najteža krivična dela i organizovani kriminal, jer rade sa ljudima koji su spremni na sve i raspolažu velikim količinama novca – objasnio je Bjegović.
BONUS VIDEO:
Autorska prava Blic / Tekst / Slika / Video /
